3. Dio: Put do Nepala - Stigli do vrha

Tako smo nas trojica – Darko Labaš iz Varaždina, Georg Haglmayer iz Austrije sa svojom Helgom i ja, Željan Rakela, ušli u Nepal. Planirali smo ostati samo nekoliko dana, pa smo uzeli vizu na tri dana. Kasnije smo zbog toga požalili i morali kupiti vizu za 60 dana…

Jedini iz Splita

Iako u Splitu ima još zaljubljenika u duga moto-putovanja, koliko znam, jedini sam Splićanin koji je na dva kotača stigao sve do Himalaja i Nepala.

Bolje ceste

Ceste su bile nešto bolje nego u Indiji, ali i dalje prekrivene okruglim kamenjem. Čim smo prošli granicu, dočekali su nas prizori 20-ak zapaljenih autobusa i drugih vozila – nedavno su ovdje izbili vjerski neredi. Prolazili smo i kroz sela poplavljena od monsunskih kiša. Čak je milijun Nepalaca, bježeći od poplava, prešlo u Indiju, gdje imaju dobre odnose s vlastima.

Prvo smo se zaustavili u Nacionalnom parku – pravoj džungli. Odsjeli smo u „hotelu“ gdje su zidovi i krov od slame i blata, a pod zemljan. Struja je nestajala svakih par minuta, ali smo se uspjeli pogostiti lokalnim jelima. Uz rižu, malo mesa i razne umake, utažili smo glad.

Srećom, na prozorima su bile mreže, pa nas komarci nisu mučili. Ali šok je došao usred noći – probudili su nas nepoznati urlici i vika. Izletjeli smo van, očekujući najgore, ali nas je vlasnik hotela smirio.

Slonovi kradu rižu

Naime, slonovi su došli seljacima jesti rižu s polja, pa su ih ovi pokušavali otjerati bakljama i povicima. Nisu ih htjeli ubiti, samo ih natjerati da odu. Ujutro smo nastavili prema Pohori. Usput smo stali kupiti piće, ali nije bilo baš ugodno – zbog čestih nestanaka struje, Nepalci drže Coca-Colu i ostala pića u frižiderima s ledom. Kako se led topi, boce stoje u vodi, a čepovi zahrđaju, pa je cola imala metalni okus. Ali u tim uvjetima – nije bilo prostora za izbirljivost.

Pohora je puna turista zbog obližnje planine Annapurne. Posjetili smo i vodopade David Falls, a onda nas je dočekalo pravo iznenađenje. Ljudi su se poredali u špalir, svećenici su nam stavljali crvene točke na čelo i poklanjali svilene marame za sreću. Čak nas je pozdravio i vojnik, a 70 djece nam je darovalo cvijeće. Upisali smo se u knjigu gostiju, ali ni danas ne znam čime smo zaslužili tako svečan doček.

Festival Kumarija

Posjetili smo festival Kumarija, gdje se štuje „živi bog“ – djevojčica od 12-13 godina. Svećenici obilaze obitelji i kada pronađu odgovarajuću djevojčicu, odvode je u hram, gdje ostaje boginja sve dok ne dobije prvu menstruaciju. Nakon toga se vraća obitelji.

Nestašica benzina

Smjestili smo se u hotel za osam dolara za dvoje, ali smo ubrzo upali u problem – u Nepalu je vladala nestašica benzina. Georg i Labaš nisu se slagali oko daljnjeg puta. Gorivo se moglo nabaviti samo od lokalnih švercera po noći, ali to nije bilo rješenje. Povratak kroz Pakistan bio je preopasan, a preko Kine nemoguć jer bismo morali polagati vozački ispit na kineskom i registrirati motore iznova. Povratak preko Afganistana nismo ni razmatrali. Na kraju smo odlučili poslati motore avionom u Tursku i tako se vratiti kući.

Kiptili od bijesa

U Katmanduu smo našli špeditera koji nam je tražio 2500 eura po motoru. Kada smo dogovarali prijevoz, odjednom je promijenio cijenu na 3500 eura. Kipili smo od bijesa, ali nismo imali izbora… Motore smo smjestili u drvene sanduke, izdušili gume i čekali let.

Dok smo čekali, Georg i Helga su se vjenčali po nepalskom običaju, a nas je pratio vodič Govinda, koji nije htio uzeti novac za svoj trud. Zato smo mu Georg i ja obećali slati po 40 eura mjesečno godinu dana – za njega pravo bogatstvo.

Vidjeli smo na ulicama ljude s gubom, kojima su otpali uši i prsti. No najveći šok bilo je paljenje mrtvih uz rijeku. Tamo donose tijela, poliju ih nekom tekućinom da bolje gore i zapale, dok se samo nekoliko metara dalje djeca kupaju u rijeci. Smrad je bio nesnosan.

‘Hajduk biri vecno’

Unatoč tome, Nepal mi je ostao u lijepom sjećanju. Jahali smo slonove, gledali nosoroge i nadali se tigrovima. Posjetili smo hramove budista i hindusa, gdje su svećenici prekriveni pepelom i bojama. Puše hašiš kako bi, kažu, bili bliže bogu…

Jedna od smješnijih epizoda dogodila se u Katmanduu. Pitao sam grupu Nepalaca znaju li išta o Hrvatskoj i Austriji. Pojma nisu imali, ali su znali za Šukera, Štimca i Bokšića! Postrojio sam ih i učio da viču „Hajduk živi vječno“, ali su oni uz smijeh skandirali – „Hajduk biri vecno“.

Himalaja

Na kraju smo u Nepalu ostali 13 dana. Let za Tursku donio je još jedan izazov – na mojoj i Helginoj karti pisalo je Islamabad umjesto Istanbul! Srećom, greška je ispravljena i poletjeli smo.

U Istanbulu nas je oderao taksist – 50 eura za tri kilometra vožnje. No pravi problem bio je što naših motora nigdje nije bilo. Čekali smo danima i slali mailove špediteru. Kad sam zaprijetio da ću se vratiti u Katmandu, odjednom su se pojavili – ali ne iz Nepala, već iz Pakistana! Srećom, uz pomoć lokalnog špeditera Murata, pronašli smo ih 30 km dalje.

Do Nepala za 13 dana

Od Splita do nepalske granice stigao sam za 13 dana i prešao 9500 km. Vjerujem da bi se jačim tempom moglo stići do Kine za 15 dana.

Vozio sve do Splita

Kad smo napokon dobili motore, krenuli smo kući. Georg je ostao u Zagrebu, a ja sam u jednom dahu, s tek pola sata sna, u 26 sati prešao 1935 km i stigao u Split. U Bountyju su me dočekali moji iz MK Fjaka, supruga Ivana i prijatelji.

Ovo putovanje me promijenilo. Shvatio sam koliko smo mi u Hrvatskoj zapravo sretni. Kada vidiš ljude u Indiji koji spavaju u rikšama ili one koji danima nemaju pristup vodi, dobiješ novu perspektivu. Također, putovanje te osnaži – ako možeš pronaći benzin gdje ga nema ili prijeći pustinju na plus 50 stupnjeva, drugačije gledaš na ljepotu života u Splitu.