2. Dio: Put do Nepala - Spas u Indiji

Nevoljama u Pakistanu nije bilo kraja. Prolazimo kroz sela u brdima, a odjednom nas neki ljudi bez ikakva razloga počinju gađati kamenjem.

– Uistinu ne znam što im je bilo, bacali su kamenje na nas valjda radi zabave. Srećom, nije bilo ozbiljnih posljedica, nikome se od nas ništa nije dogodilo – prisjećam se tog trenutka.

Do Indije nismo stigli istoga dana, morali smo stati i čekati da se voda s ceste povuče. Kiša je stvorila bujicu i nije se moglo dalje.

Inače, ceste u Pakistanu su priča za sebe. Na nekim dijelovima rubovi su upali u pijesak, a preko ceste znaju protrčati i divlje deve. Vidjeli smo prevrnute autobuse i dijelove gdje je vjetar nabacao pijesak stvarajući nanose. Stalno smo bili oprezni i kočili na vrijeme.

Daje šlape, hoće čizme

Četvrtu noć u Pakistanu spavali smo pod vedrim nebom. Idućeg jutra nas je probudio neznanac u tradicionalnoj nošnji. Došao je do mene, obukao moje motociklističke čizme i ponudio mi u zamjenu svoje stare, skoro raspadnute šlape.

Georg i ja smo se brzo podigli iz vreća za spavanje i dali mu do znanja da nas ta trgovina ne zanima. Srećom, poslušao nas je i otišao.

– To su stvarno situacije gdje čovjek ne zna kako će završiti. Moš mislit, tip ti dođe negdje sa brda usred Pakistana i hoće stare šlape minjat za čizme. S druge strane, ljubazno smo, ali odlučno odbili, iako ni sami nismo znali kako će reagirati. Šta znaš, mogao je i pozvati prijatelje s oružjem pa bi u brdima ostali bez ičega. Ipak, sve je prošlo dobro – prisjećam se s olakšanjem.

Neposredno prije granice s Indijom stali smo u jednom selu i djeci dali kemijske olovke na poklon. Bilo nam je žao vidjeti da mališani ne znaju s njima baratati ni pisati. Osim toga, neki vojnici prije graničnog prijelaza nisu uopće prepoznali da ih se snima videokamerom, nego su stajali mirno misleći da ih fotografiramo. Uz sve te nevolje, naišli smo i na dosta ljubaznih vojnika i ljudi.

Spas u Indiji

Ulazak u Indiju značio je spas što se sigurnosti tiče. Problema nije bilo, iako su carinici pažljivo pretresli i nas i motore jer se zna dogoditi da neki pokušavaju proći granicu sa skrivenom drogom.

U Indiji nas je međutim dočekao drugi problem – totalni nered na cesti. Naviknuti na europske ceste, Georg, Darko i ja ostali smo zabezeknuti kad su nam svako malo iz suprotnoga smjera dolazila tri vozila i potpuno zakrčila našu traku.

– Trubili su usput ka blesavi, nije ih bilo briga što voze po našoj strani ceste. Nemaju stvarno pardona, idu na tebe i trube, pa se ti misli šta ćeš – smijem se dok pričam ovu anegdotu.

Brzo smo shvatili kako se ponašati – vozili smo sporije i naprosto se uklanjali sa strane kad bi iz suprotnog smjera stigao par automobila. Osim na cesti, Indijci su prijazni i susretljivi ljudi. Uglavnom voze Tata vozila svih vrsta i gabarita, a po cesti ima mnogo trokolica. Gužve u gradovima su neopisive i nije se lako snaći.

Ajme onome tko ubije kravu

U Indiji je krava sveta životinja i slobodno šeće po gradu. Ako uđe u restoran, ne možeš joj ništa. Onaj tko namjerno ubije kravu dobije 14 godina zatvora, pa se ti misli. Ranije je vrijedilo pravilo – ako je udariš, sijeku ti jezik...

Teško do hotela

Posebno su nas dojmile uniforme djece u školama. Svaka škola ima svoju odoru, pa je bilo neobično vidjeti kako skupine učenika u raznim uniformama prolaze gradom. Na cestama u Indiji ima dosta majmuna i krava. Vozači znaju da ne smiju udariti svetu životinju, a oni s trokolicama posebno paze jer ih krava može lako prevrnuti.

Indijci uglavnom voze stare motore te Honda i Yamaha skutere. Vidjeli smo i dosta Royal Enfield motocikala, koji su oduvijek zaštitni znak indijskih prometnica.

Čistoća u Indiji nije na zavidnom nivou, zrak je težak, vrućina velika. Uvečer smo imali problema s pronalaskom smještaja. Nitko nas nije htio primiti u hotel, uvijek bi rekli da nema mjesta. Zapravo su se bojali primiti nas.

Sličan problem imao sam i u Španjolskoj, pa sam se dosjetio trika. Ostavio sam ekipu par ulica dalje, skinuo crno motociklističko odijelo i kacigu te sam otišao u jedan hotel. Rezervirao sam sobu i onda pozvao ostale.

Vlasniku na početku nije bilo pravo, ali nakon par sati se opustio i vidio da smo obični turisti. Na kraju nam je dozvolio da motore parkiramo unutar zgrade hotela.

Sutradan smo nastavili prema Nepalu, a onda nas je jedna epizoda nasmijala do suza…

Vozili smo se gradom, prolazili pored starog autobusa punog putnika. Jednom djetetu je očito bilo slabo, pa mu je majka gurnula glavu kroz prozor. Mali je bio blijed i odjednom povratio – ravno na vjetrobran Georgovog motora.

– Šta ćeš, ditetu je bilo slabo, ali smo se ipak nasmijali jer je pogodio vjetrobran kao da je ciljao. Georg je brzo obrisao motor i nastavili smo prema Nepalu – prisjećam se s osmijehom.