1. Dio: Put do Nepala - Himalajski izazov

Prije par dana vratio sam se s puta koji me iz Splita preko Srbije, Bugarske, Turske, Irana, Pakistana i Indije doveo do Nepala i Himalaja. Na svom BMW-u GS 1200 Adventure u 33 dana napravio sam 12.463 kilometra. Plan je bio da se vratim istim putem, ali zbog nepredviđenih okolnosti u Nepalu morao sam poslati motor avionom u Istanbul i od tamo nastaviti prema Splitu.

Na ovu avanturu krenuo sam 8. rujna s Darkom Labašem iz Varaždina, koji je vozio staru Yamahu FJ 1100, te Austrijancem Georgom Haglmayerom i njegovom zaručnicom Helgom na BMW-u GS 1150 GS Adventure. Prema planu, put je trebao trajati 37 dana i preći 25.000 kilometara, ali planovi su jedno, a stvarnost drugo…

Zašto sve to?

Često me pitaju zašto idem na ovakve vožnje, pogotovo u zemlje gdje može biti opasno. Iskreno, nemam pravi odgovor. Volim avanture na dva kotača i mislim da su pitanja suvišna. Zašto ne bih pio kavu na rivi, nego odjurio do Nordkappa ili Nepala? To je isto kao kad pitate alpinista zašto ne gleda televiziju kod kuće nego se penje po planini i riskira život. Srećom, imam vlastitu zaštitarsku tvrtku pa si mogu priuštiti da izbivam s posla nekoliko tjedana.

Hrvatska? Nikad čuli…

Put je išao prema planu sve do iranske granice, gdje su počeli prvi problemi. Granični policajci nisu nam htjeli dozvoliti ulazak jer su smatrali da su naše putovnice lažne. Za Hrvatsku nikada nisu čuli! Kad smo im na karti svijeta pokazali gdje se nalazi, situacija se brzo riješila i pustili su nas bez problema.

Iran nas je oduševio. Ljudi su nevjerojatno ljubazni, ceste dobre, a svuda smo privlačili pažnju jer se kod njih voze samo mali motori. Često bi se oko nas okupila gomila ljudi čim bismo negdje stali. Neki trgovci nisu nam htjeli ni naplatiti hranu – jednostavno su nas častili. Jedini problem bila je nestašica benzina. U Iranu svi mogu natočiti samo tri litre dnevno! Morali smo platiti 500 dolara samo da dobijemo dozvolu za 100 litara goriva, a onda smo ga još posebno plaćali po 1,2 eura za 12 litara. Voda je tamo pet puta skuplja od benzina!

Uhićenje u Baluchistanu

Na izlazu iz Irana doživjeli smo neugodnu situaciju. Zaustavili smo se u jednom selu u pokrajini Baluchistan i razgovarali s mještanima. Odjednom su se pojavila dvojica iranskih policajaca i zatražili nam putovnice. No, to se lokalnim ljudima nije svidjelo – napali su policajce i potjerali ih! Očito im je dosta državnih vlasti jer se bore za osamostaljenje. Kasnije su došli specijalci i uhitili nas misleći da smo krivi za incident. Kad su shvatili da smo samo turisti, ispratili su nas do sigurne zone, ali sukob u selu se nastavio…

Pakistanski kaos

Najgore nam je bilo u Pakistanu. Već tjednima tamo traju sukobi vojske i islamista, nema normalnih benzinskih crpki ni signala za mobitel. Ako ti se nešto dogodi na cesti, nemaš kome javiti. Ceste su ponekad neprohodne zbog nabujalih rijeka, a vojska nas je često pratila naoružana kalašnjikovima, vozeći se u pick-up kamionetima.

U mjestu Nushki imali smo bizaran incident. Tražili smo smještaj, ali nas je vlasnik hotela izbacio jer smo Europljani. Ipak, treba razumjeti da je taj „hotel“ bio obična kuća s jednom prostorijom u kojoj svi gosti leže zajedno. Nismo imali izbora nego prespavati na ulici. Ujutro smo neugodno shvatili da su mještani koristili obližnji zid kao javni WC… A to nije bila ni najgora situacija.

Najopasniji trenutak

Desetak kilometara dalje naišli smo na vojni kontrolni punkt. Držali su nas sedam sati bez ikakvog razloga! Tvrdili su da Helgina austrijska putovnica nije valjana, ali bilo je jasno da samo traže izgovor. U jednom trenutku nisam bio siguran hoćemo li izvući živu glavu. Bili su neprijateljski raspoloženi, a najviše me zabrinulo to što nas je jedan vojnik pozvao da idemo spavati s njim… u osam ujutro! Bilo je jezivo.

Na kraju smo se izvukli zahvaljujući priči da nas na indijskoj granici čeka TV ekipa i novinari. To ih je uplašilo i brzo su nas pustili. Očito nisu htjeli riskirati neugodnosti ako se priča proširi u medijima.

Iranska dobrodošlica

Iz cijelog putovanja najviše pamtim Irance. Tamo su ljudi nevjerojatni – jednom prilikom nas je pratilo čak 200 skutera i motorića, svi su nas došli pozdraviti! U svijetu u kojem te netko može izbaciti iz hotela zbog boje kože ili putovnice, lijepo je znati da još postoje mjesta gdje si gost uvijek dobrodošao.

Nakon svih tih avantura, vratio sam se kući živ i zdrav. I dok neki misle da sam lud, ja već planiram sljedeću vožnju…