Avantura na dva kotača – Željan Rakela i Zoran Bilandžić su na motorima bili u Siriji, Jordanu, Egiptu i Izraelu

Oduševili smo se hotelom u stijeni i podzemnim gradom u Kapadokyi, uživali smo u Petri i divili se piramidama i Tutankhamonovom sarkofagu u Egiptu. Bili smo impresionirani svetim mjestima Isusovog rođenja, raspeća i groba. No, imali smo problema s proljevom, hotelima u raspadu, sirijskim carinicima i krvožednim krpeljima u sobama...

Nakon prošlogodišnjeg puta oko svijeta kojeg sam morao prekinuti zbog sudara i teške ozljede koljena u Sibiru, ovog puta sam odlučio na svom popravljenom motociklu BMW R 1200 GS Adventure krenuti na Bliski Istok. Želja mi je bila posjetiti Kapadokyju u Turskoj, Petru u Jordanu, Kairo u Egiptu, te Jeruzalem i Betlehem u Izraelu. Pripreme za taj put su trajale mjesec dana, a vize je trebalo vaditi za Siriju (u Beogradu), Egipat u Zagrebu, te Jordan i Izrael na graničnim prijelazima. Bilo je planirano da idemo sami supruga Ivana i ja, ali nam se prije polaska pridružio Zoran Bilandžić iz BMW kluba Split, vlasnik BMW-a GS 1200 R.

Avantura na dva kotača je počela polaskom iz Splita prema Bosni i Hercegovini. Najprije smo se zaustavili u Sarajevu, pojeli ćevapčiće za ručak na Baščaršiji i onda krenuli preko Romanije za Beograd. Na cilj smo stigli oko ponoći, prevalivši toga dana 650 km. Sačekali su nas Dane i Koma, također svjetski putnici na motorima.

Iz Beograda nismo krenuli rano jer smo dugo doručkovali, pa se tek oko podne uputili za Tursku. Cilj je bio Istanbul, ali smo zbog kašnjenja i velike kiše kroz cijelu Bugarsku, tek navečer u 23 sata došli u grad Endire, prvi turski grad nakon bugarske granice. Za sve one što će možda jednog dana krenuti tim putem, kažimo da smo prošli 3 punkta provjere na turskoj granici. Prešli smo dakle drugog dana 700 km, a gorivo sam ulio u Bugarskoj, znajući da Turci traže apsurdna 2 eura za litru benzina.

Ugradnja GPS-a

Kiša nas je zalijevala idućeg dana na putu do Istanbula gdje smo došli oko 13 sati i odmah otišli u Teknomobil da nam ugrade GPS uređaje za satelitsko praćenje. Kako je to potrajalo, ostali smo u Istanbulu do večeri i u međuvremenu posjetili Grand Bazar, mjesto gdje se prodaje sve i svašta. Naišli smo čak na ljude koji govore hrvatski – preciznije rečeno tamošnje Makedonce koji su nam našli jeftin smještaj.

Od Istanbula do Kapadokye (760 km) nam je trebalo 8 sati. Na putu do tamo su se izmjenjivala godišnja doba – bilo je na nekim dionicama plus 30 stupnjeva, ali i predjela s kišom i hladnim vjetrom. U Kapadokyi smo umorni ušli u hotel 1001 Noć u kojem su sobe uklesane u kamenu, a doručak se poslužuje po želji u drvenoj kućici na krošnji stabla.

Sutradan nas je oduševio čarobni krajolik i stijene nastale vulkanskom erupcijom. Ostali smo ugodno iznenađeni i ljepotama obližnjega podzemnoga grada na osam katova. Napravljen je jer su se tu nekada davno skrivali kršćani, bježeći pred muslimanima. Doduše, turisti mogu doći samo do 5. etaže, ostale su zatvorene radi urušavanja. Stanovnici su radi stalnih opasnosti napravili sustav primitivne komunikacije putem rupa u zidovima, a one su ujedno služile za ventilaciju. Čak su noću kuhali da se ne bi otkrio položaj, što bi možda uzrokovalo napad muslimana.

Prešavši 560 km, idućeg dana dolazimo u Haleb u Siriji. Iako smo platili 39 dolara osiguranja po motoru, ulazak u tu državu je bio neočekivano spektakularan - svi su nam mahali i trubili, budući da nisu uopće navikli da im dolaze motoristi. Hotel u centru grada je nažalost u stanju raspadanja... U ruci mi se slomila kvaka od vrata sobe, pa sam ih na kraju morao polomiti da uzmem stvari. U novoj sobi sam sjeo na nekakvu fotelju, ali je ona propala i dobro sam izderao leđa. No, ipak smo platili 35 dolara za 2 sobe. Motore nismo ni raspakirali, sve smo ostavili ispred hotela u nadi na neće biti lopova kada padne mrak.

Soba - gnijezdo krpelja

Srećom, nitko ništa nije odnio, pa smo ujutro krenuli prema Damasku, glavnom gradu Sirije. Prevalili smo 370 km i odsjeli u hotelu s klimom i TV-om. Ali, za cijenu od 50 dolara za 2 osobe dobili smo i neočekivane goste – bube nalik krpeljima. Odmah smo digli paniku jer im je baza bila u – mome jastuku. Našpricao sam ga Autanom za komarce, što je uzrokovalo njihov masovni bijeg iz jastuka. Zoki i ja smo ubili desetak tih 'vampira' punih krvi.

Recepcioner je na naš poziv doduše došao vidjeti što se događa, ali ih iz nama nepoznatog razloga nije htio ubijati. Dobili smo u međuvremenu novu sobu bez krvopija, ponovo se tuširali i nakon toga pomno pregledali robu da nije koji ostao. Doznali smo da su to sirijske bube što ne zabijaju glavu u tijelo kao europski krpelji, nego poput komaraca sišu krv i odu.

Idućeg dana su došli neki ljudi deratizirati sobu, a mi smo se uputili za Libanon. Problem nažalost za nas nastaje na izlasku iz Sirije. Papire smo imali za izlazak, ali nas carinik pita gdje nam je viza za Libanon. Nismo je ni imali, smatrajući da ćemo to lako riješiti na tamošnjoj granici. Sirijcu se to međutim nije svidjelo, čak se naljutio i nije nas htio pustiti bez vize, što je apsurd. Vidjevši da smo u nevolji bez vlastite krivnje, u pomoć su nam tada priskočile kršćanka Aida i njena majka Tabitha, obje iz Bejruta. One mobitelom zovu carinika u Libanonu, a odatle su poručili - neka dođu Hrvati, riješit ćemo vize. Međutim, Sirijac o takvom rješenju ne želi ni čuti. Gubimo tu 5 sati u pat poziciji, pa se odlučujemo za povratak u Damask. Naprosto nismo mogli glavom kroz sirijski zid...

Muke na granici

Tražili smo da nam vrate 42 dolara što smo platili za izlazak, što je i logično s obzirom da nismo ni izašli. Umjesto toga, evo novog apsurda – čim smo okrenuli motore, Sirijci nam naplaćuju - ulaz, takse, osiguranje, Carnete, kao da smo već napustili državu... Prepirka nije urodila plodom, pa smo ponovo platili 40 dolara. Jurili smo bijesni prema drugoj granici s Jordanom, s potvrdom da smo već platili za izlaz. Nade su bile uzaludne – na tom drugom prijelazu su sirijski carinici mrtvi-hladni rekli kako taj papir ne vrijedi. Odnosno, ne vrijedi za taj izlaz, nego bi ponovo trebalo platiti 42 dolara... Iz principa sam se svađao s njim, pa su ipak popustili nakon sat vremena. U nekakvoj smo trafici dobili pečat, napustili Siriju i ušli u Jordan.

Tu problema nije bilo, ali je račun za ulaz iznosio čak 80 dolara po motoru. U Aman smo stigli oko 19 sati, umorni od nepotrebnih problema i rasprava na granicama. Čak nismo ni spavali kako treba jer smo dobili želučane tegobe. U 'prijevodu' – uhvatio nas je proljev, jer smo po velikoj vrućini kupovali hladnu vodu uz cestu i naglo pili. To je uzrokovalo probleme s crijevima i dugotrajne boravke u WC-u. Nije bilo druge nego kupiti tablete protiv proljeva.

Popio sam čak 4 tablete i onda smo krenuli za Petru, udaljenu 250 km. Priznajem, jedva sam to odvozio, premda uopće nije dalek put. Razlog je bila moja velika temperatura od 40 stupnjeva, kontraindikacija tih tableta. Srećom, hotel Sella u Petri je bio ugodan (3 zvjezdice), a Lekadol mi je na kraju nešto smanjio temperaturu. Zbog svega toga sam kontaktirao SMS porukama u Hrvatskoj i dr. Mislava Rakića koji me umirio.

Idućeg dana mi se stanje popravilo, ali je Zoki sada u problemu s proljevom... Izlet po Petri bio je lijep i nezaboravan. To je grad u stijeni, ulaznica je 180 kuna (21 dinar) i stvarno se ima što vidjeti. Svi su objekti, a ima ih 10-ak, isklesani u stijeni... Impresivan je pustinjski krajolik od Petre do Aqabe. Sa strane leže deve, ali pijesak, nošen jakim bočnim vjetrovima, prodire kroz vizir kacige i osjećam ga u ustima. U Aqabi smo htjeli ući na trajekt u podne, ali smo zakasnili, pa čekamo idućeg u ponoć. Isplovio je sa 2 sata zakašnjenja i u Egipat smo došli tek u 5 ujutro. U luci smo upoznali Egipćanina Moustaphu Sadra, koji nas je ljubazno odveo do kampa Devils Head (Ras Shetan), meke za ronioce.

Kupaju se u haljinama

Velika je vrućina (42 C), a more pretoplo za kupanje. Moja se supruga Ivana kupala u kostimu, što je malo sablaznilo domaće kupačice, koje ulaze u more u dugim crnim haljinama i feredžama. Ali, nije bilo problema, bila je na plaži i eskurzija iz Izraela. Njih i nas su skupa čuvali oklopni transporter i 10-ak vojnika, zlu ne trebalo. Spavali smo u slamnatoj kućici, ujutro se opet kupali, pa pravac prema turističkoj destinaciji Dahabu, punom laguna. Tu sam se radi dehidracije od proljeva odlučio za infuziju. Dobio sam je u ljekarni s koktelom injekcija, što je koštalo 33 eura. Prenoćili smo u Dahabu, sutradan prošli kroz tunel ispod Sueskog kanala i ušli u Kairo, gdje smo ostali 3 dana.

U glavnom gradu Egipta sa 6,8 milijuna stanovnika i još 10 izvan grada, vlada prometni kaos. Zanimljivo, na cestama ima najviše Volkswagena, ali i Zastavinih stojadina. Semafori su misaona imenica, u centru neopisiva gužva. Platili smo jednom taksisti da nas doveze do hotela Europa u ulici Piramida. Ime hotela nema veze s stvarnošću – u njemu je sve prljavo, a cijena visoka - 60 dolara. Sutradan nas je Khaleb Al-Muyta, kojeg smo slučajno upoznali na ulici, vodio do hotela Delta s 4 zvjezdice. Srećom, dobili smo cijenu noćenja kao za Egipćane (30 dolara).

Ujutro smo se, jašući na devama, divili piramidama starim 5000 godina. Ispred tri piramide, vječnog počivališta faraona, stražari sfinga visoka 20 i duga 73 m, okrenuta prema istoku. Piramide su ogromne i čini mi se nevjerojatno da su ih sagradili robovi. Više izgleda da su ih gradili građevinski inžinjeri koji su rabili precizne matematičke izračune i alate, uz znanje astrologije. To kažem jer svaki ogromni kameni blok izgleda kao da ga je laser kidao. Čudo jedno. Obašli smo također muzej faraona i mumija u centru Kaira. Na ulazu su nam međutim oduzeti fotoaparati i kamere. Nije me to posebno pogodilo, budući da sam ostvario davnu želju i izbliza vidio Tutankhamonov zlatni sarkofag, kao i njegovu zlatnu posmrtnu masku.

Na povratku u hotel nova nevolja, bio sam na recepciji i najprije vidio na nema digitalca ni novčanika. Tražili smo po sobi, ali ništa nismo našli. Odmah smo promislili na krađu i zvali turističku policiju, ali je na kraju ispalo da sam ja pogriješio, nitko ništa nije ukrao. Naime, iscrpljen velikom vrućinom, zamotao sam mahinalno stvari u posteljinu. Sve sam našao poslije, kad je bilo kasno – već sam zvao banku i naložio im da blokiraju kreditne kartice. Tako sam na kraju sam sebi zatvorio dotok novca i morao zvati u Split da mi pošalju novce Western Unionom.

Rigorozni pregled

Preko Sinaja samo iz Kaira došli do izraelske granice blizu grada Elata. Na ulasku temeljita provjera, što nikada dosada nisam doživio, čak ni u Rusiji. Najprije su puni koferi sa stvarima prošli kroz rengen. Onda smo sve iz njih izvadili, pa su stvari i prazni kuferi opet prolazili rengen. Mi smo također ušli kroz rengen, nakon čega je slijedio fizički pretres. Motore smo ostavili u specijalnu prostoriju i oni su ih pažljivo pregledavali. Sve smo suvenire otpakirali, čak odvajali čarapu od čarape. Bili su policajci ljubazni, ali su se smrkli kad su vidjeli kutijicu od Garminovog GPS-a. Unutra sam naime stavio rezervne kočione pločice, pa im je u prvi mah izgledao kao eksploziv. Sve to skupa je trajalo 5 sati, ali smo sve pregrmili.

U Izraelu je sve drukčije nego u arapskom svijetu, doslovce izgleda kao na drugom planetu. Iako valja reći da su svuda vojska, policija, zidovi, bodljikava žica, kontrolni punktovi, stoga nije baš ugodno. Vozili smo se uz Mrtvo more prema Jeruzalemu, ali smo ipak prenoćili u Palestini u Betlehemu (hotel Alexander), jer su cijene slobodnih hotela u glavnom gradu Izraela bile previsoke. Tijekom kupovine suvenira smo upoznali Palestinca Jasera Aseta koji je turistički vodič i priča srpski jer mu je bivša žena iz Beograda. Kaže nam da se već godinu dana nije pucalo i situacija je super.

Vodič Jaser

Jaser nas je sutradan vodio do mjesta Isusovog rođenja, u pećini iznad koje je sagrađena velika crkva u obliku križa. Ispod oltara se spušta do mjesta gdje je Isus rođen, a nasuprot je mjesto gdje su mu se, nakon godinu i pol dana na putu devama, došla pokloniti tri mudraca. Crkva je inače podijeljena u 3 dijela – kršćanski, pravoslavni i armenski. Svaki ima svoj oltar i crkvicu unutar krovne crkve. Jaser nam je rekao da je u toj pećini živio Sveti Jeronim, poznat po tome što je Bibliju preveo na latinski. A Jeronim je bio porijeklom iz Dalmacije i za njega kažu da je bio jako temperamentan i nervozan...

Nismo propustili vidjeti i polje gdje se pojavila zvijezda repatica, a anđeo pastirima nagovijestio rođenje Isusovo. Bilo je fascinantno vidjeti to sve skupa, a ugodnu večer smo proveli u gostima kod Jaserove nove obitelji. U Jeruzalemu smo odlučili ostati više dana, pa smo posjetili i crkvu izgrađenu na Golgoti, mjestu gdje je Isus razapet i pokopan. Na ulazu stoji kamena ploča na koju su položili Isusa nakon što je skinut s križa i mnogi je sa strahopoštovanjem diraju i ljube. Vidjeli smo ispod oltara i rupu gdje je bio zaboden križ, nakon čega smo ušli u malu crkvicu izgrađenu na pećini – Isusovom grobu.

Spustili smo se i nekakvim stepenicama u podrum jer su u rupu duboku 8 metara Rimljani bacali smeće i Isusov križ. Sveta Helena je u svoje doba platila stanovništvu da iznose smeće, sve dok nisu našli na križ. Transportirala ga je zatim do Vatikana gdje se i danas nalazi. Nismo propustili s Jaserom posjetiti i Zid plača, gdje se Židovi mole, čupaju kosu i tuku glavom u zid. Vlasnik hotela Alexander nam je puno pomogao i poručio svim Hrvatima da dođu u posjetu i osjećaju se kao kod kuće.

Idućeg dana smo sjeli na motore i išli na kupanje u Mrtvo more, koje se nalazi 400 metara ispod nadmorske visine. Ulaznica za plažu košta 9 dolara na sat, ali je osjećaj jedinstven. More je toplo 40-ak stupnjeva Celzijusa i na površini se leži kao na vodenom jastuku, nema šanse da potonete. Plivanje na prsa je jako teško jer more izbacuje tijelo put gore. Okus tog mora je bljutav zbog 30 više postotaka soli. A kako tek oči peku ako se poštrapate, da i ne govorimo...

Zokijev rođendan smo proslavili u Jaserovoj kući uz tortu i HRT program preko satelita. Kako njegova supruga radi u SOS Dječjem selu gdje su mališani bez roditelja, posjetili smo to mjesto. Primio nas je direktor i obašli smo svih 12 kuća gdje žive zamjenske majke sa po 7 mališana. Većina njih ima po jednog sponzora u svijetu koji im svaki mjesec uplaćuje određenu sumu. U kući broj 5 mi se svidio 4-godišnji Asan Hazem, pa sam mu odlučio biti sponzor i uplaćivati mu 50 eura mjesečno.

Halo Rađa...

Kad je došlo vrijeme odlaska, oprostili smo se od Jasera i njegove obitelji i vozili do Haife. Čekajući da se upali zeleno svjetlo, na raskrižju smo započeli priču s Izraelcem Moseom Berkowichem (56) na motoru BMW GS 1200 R, pa smo uz njegovu pomoć kupili kartu za trajekt do Cipra. On je umirovljenik, ali nam je rekao da je bio padobranac u 4 izraelska rata. Kad je rekao da voli košarku i našeg Rađu, nazvao sam Dina mobitelom jer se znamo iz bajkerskih krugova, pa je oduševljeni Mose s njim kratko pričao.

Na trajektu s posadom iz Indije, na plovidbi od Haife do Cipra je bilo malo ljudi – nas troje Hrvata, te bajker iz Austrije Georg Haglmayer i njegova supruga Helga. No, zamijetili smo i jednog putnika bez prtljage i bili smo uvjereni da je član izraelske tajne službe, zadužen za naš ispraćaj. Možda se i varamo, ali je putovao bez automobila i motora. Na ulasku u Cipar se zadržavamo dosta vremena i plaćamo 80 eura po motoru. U Grčkom dijelu grada su nam rekli da ne odlazimo u turski dio radi ukrcaja na trajekt. Naravno da nismo poslušali nego smo ipak otišli tamo, plaćajući na ulazu još 30 eura.

Trajekt za Tursku smo morali čekati 2 dana, pa smo podigli šatore uz more. Tu smo pili tursko Fes pivo i upoznali zanimljive Nijemce – bračni par i jednog njihovog prijatelja koji već 12 godina u kamionu, pretvorenom u kuću na kotačima, putuju oko svijeta. Pri ukrcaju u trajekt su nam se pridružila skupina od 20 turskih motorista, koji su vikend proveli vozeći se po Cipru sa svojim BMW i Harley-Davidson motociklima. Taj je trajekt malen, pa smo se dobro valjali na otvorenom moru tijekom 7 sati plovidbe.

Napokon kod kuće

Čim smo pristali u Tasucu, uputili smo se put 950 km udaljenog Istanbula. Malo je to bio prevelik zalogaj, pa smo nakon prevaljenih 300 km po lošoj cesti, ostali spavati u jednoj napuštenoj kućici kod benzinske crpke. Ubili smo oko samo 3 sata i onda opet uzjahali na motore i pravac Istanbul. Razmišljali smo da noćimo u gradu Erdine blizu granice, ali smo ipak odlučili potegnuti preko Bugarske do Beograda. Prešli smo tog dana 1680 km, našli se s Danom i Komom, pa onda mrtvi umorni legli u krevet. Idući dan vožnja do Splita i opet onaj uvijek isti, lijepi osjećaj dolaska kući nakon 10.500 km....